Komentari komentara

"What's that bloody jumping thing?", upitao je začuđeni engleski mornar okupljene Aboridžine, vidjevši čudnovatu skakutavu životinju koja nosi minijaturnu varijantu sebe u džepu svoga trbuha. Aboridžini su međusobno postavljali isto pitanje kada su vidjeli ogromnu ploveću neman koja se 'parkirala' u blizini njihovih obala, i iz koje su izašli neki čudno oblikovani i još čudnije odjeveni ljudi. Iznenađeni aboridžinski poglavica je odgovorio na ponovljeno pitanje:"Kangaroo!", i tako Englezi, a onda i ostatak svijeta, nazvaše tu neobičnu životinju - nama poznatiju kao kengur. Kasnije će se saznati da je poglavica u stvari rekao: "Nemam pojma o čemu pričaš, ne razumijem te, čudni čovječe!", ali je već bilo kasno za preimenovanje životinje.

Ovako glasi romantizirana verzija događaja. Logičnije zvuči priča u kojoj porobljene i u okove stegnute domoroce, uz pomoć biča i galame, neki arogantni isfrustrirani engleski mornar siluje, i usput postavlja isto pitanje pokazujući na tu čudnovatu životinju, a zbunjeni domoroci mu u strahu, šapćući, odgovaraju da bi mu rado odgovorili, ali ga ne razumiju: "Kangaroo..." 

Kako god, arogantne pridošlice nisu mogli sebi predstaviti da neko ne govori njihovim jezikom, bez obzira što niko do jučer nije znao niti da postoji zemlja u kojoj se danas nalaze, a kamoli u njoj nekakvi ljudi i životinje, u najmanju ruku čudnog izgleda.

Nisu Englezi izmislili ovakvo ponašanje. Oko hiljadu godina starija je priča o našim i precima današnjih Nijemaca. Između planine Ural i Kaspijskog jezera se nalaze takozvana Vrata naroda, kroz koja je velika grupa azijskih naroda, nekad u petom vijeku, obavila naseljavanje Evrope. Tu grupu su sačinjavali Vandali, Avari, Huni, Goti, Vizigoti, Ostrogoti, Slaveni, i mnogi drugi. U narednim vijekovima će ove skupine naroda lutati Evropom tražeći parče zemlje na kojem će se smjestiti. U tom lutanju naši preci, Slaveni, susreli sa Germanima. Prvi (i jedini) pokušaj sporazumijevanja je završio sljedećim zaključkom Slavena: "Ovi ljudi ne znaju pričati, dakle nijemi su!". To mišljenje o Germanima je proizvelo i drugi naziv za ovaj narod - Nijemci. Svi savremeni narodi slavenskog porijekla i danas ih zovu ovako - razlika je samo u ekavici ili ijekavici, ruskoj ili češkoj varijanti za izraz nijem čovjek. Eto, ako se neko pitako zašto na bosanskom naziv za Deutschland ili Germany glasi Njemačka, odgovor je jednostavan - oni su u stvari nijemi ljudi!

Zaključak bi mogao biti da je barem dio, ako ne i veći dio, ljudske historije, nastao kao rezultat nesporazuma. Ja bih radije rekao da je taj dio, koliki god da je, nastao kao rezultat ljudske arogancije i nespremnosti za usvajanje stava da postoje ljudi koji govore, oblače se, izgledaju, vjeruju, drugačije od moga plemena. Oni su, u stvari, nijemi, tako da nema razloga da ih pokušavamo saslušati.

Naizgled nepovezano sa gornjim tekstom, ali nerijetko sam se pitao kako je ljudski rod mogao sebi dopustiti da, nakon svih epohalnih poduhvata antičke grčke i rimske civilizacije, kao i arapskih naučnih i enciklopedijskih uspjeha, zapadne u mračni srednji vijek, u kojem je evropska civilizacija potonula u duboki glib, zaboravljajući sve vrijedno i značajno, naučeno iz prethodnih perioda?! Historijski udžbenici imaju nekakva obrazloženja, ali ih nisam mogao sebi predstaviti u okvirima realnog, ljudskog.

Prije nekoliko godina se desio jedan jako simpatičan, ali i bolno slikovit događaj, koji mi je pomogao da shvatim kako i zašto je moguće zaboraviti kvalitete jučerašnjeg, a odati se dekadenciji današnjeg, što neminovno vodi u tmurno sutra. Banjalučka poslovnica Hypo Alpe Adria banke je organizovala nekakvu manifestaciju za djecu. Centralna figura te proslave je bila maskota banke - čovjek odjeven u kostim nilskog konja, zaštitnog znaka banke, koji je zabavljao okupljenu dječicu dijeleći im poklone. Maskota se zvala, a i danas se zove, Hypko (čitati Hipko), što jasno dolazi od samog naziva banke. Kada se maskota pojavila u sali, oduševljena djeca su počela skandirati: "Nurko, Nurko!!!". Jasno je da su okupljena djeca u školi naučila samo ćirilično pismo, te su jednostavno pročitali to što piše - Nurko.

Ako smo mi dopustili da preovlada mišljenje kako je latinica moja, a ćirilica njegova, januar moj, a njegov siječanj, onda se ne trebam čuditi zapadanju Evrope u mračnjaštvo, koje se desilo prije više stotina godina. Prosječan Bosanac i Hercegovac je, prije agresije na našu zemlju, znao perfektno čitati i pisati dva pisma, a onaj koji je imao sreću da u mektebu prođe sufaru, mogao je upisati još jednu crticu u rubrici svjetska pisma koja sam u stanju čitati i pisati. Ako se ne varam, a ne varam se, malo je naroda na planeti koji se mogu time pohvaliti. Na žalost, ni mi se više ne možemo time pohvaliti, jer smo zaboravili, a djecu prestali učiti.

Nemojmo dopustiti da pobijedi stav o prisvajanju pisama i kultura na ovu ili onu stranu - sve je to naše i neotuđivo, ma šta drugi mislili o tome. U historiji ljudskog roda ima mnogo više arogancije nego nesporazuma. Historija je, kao što znamo, učiteljica života, pa bismo iz nje trebali izvući pouke i ne dopustiti da se loše stvari ponavljaju. Nemojmo zaboraviti da je povelja bana Kulina pisana varijantom ćirilice, što znači da je ćirilično pismo 'bosanskije' nego latinično. Uzmemo li u obzir činjenicu da venama prosječnog stanovnika bilo koje zemlje bivše Jugoslavije teče svega 15-ak % slavenske krvi i genetskog materijala, shvatit ćemo besmisao podjela na ove i one etničke grupacije. Svaki pojedinac je originalna jedinka, nastala voljom Stvoritelja i neponovljivim miksom genetskih materijala, te ga je u stvari nemoguće svrstati bilo gdje. Moramo znati da su sramotne epizode iz prošlosti bilo kojeg naroda i naša sramota, a da su uspjesi i podvizi bilo kojeg čovjeka i naši podvizi!

Pomirimo li se sa trendom zaboravljanja istinskih vrijednosti, pomirit ćemo se sa tonjenjem u glib dekadencije, koji ne vodi ničemu dobrome. Ja želim da moje dijete nauči čitati i pisati latinicu, ćirilicu, arapsko, zašto ne i hebrejsko pismo, da govori nekoliko stranih jezika, jer znam da ono to može i treba znati, jer time stiče bogatstvo koje se ne da izvagati niti izmjeriti, a nemoguće ga je oduzeti! Neću da budem kengur ili nurko, hoću da znam ko sam i odakle sam, da me nazivaju mojim imenom, i da znam prepoznati svakog čovjeka kao čovjeka, a ne kao nijemca!

Već neko vrijeme se pitam kako i zašto ljudi imaju potrebu da vrijeđaju pojmove, osobe, događaje, koji drugima predstavljaju intimnu vrijednost, pa čak i svetinju. Nemam ništa protiv činjenice da svaki čovjek ima slobodu da ima svoj stav, slobodno i vlastitim razumom formirano mišljenje, kojim prihvata ili odbacuje religijske dogme, sociološko-kulturološke predrasude, isl. Također sam pobornik dijaloga, otvorenog razgovora na bilo koju temu, u kojem strane ili pojedinci različitih stavova, na civilizovan i razuman način brane svoje teze i iznose argumente, pružajući i suprotnoj strani da čini isto. Za razliku od toga, moderni trend u BiH je da kojekakvi kolumnisti imaju potpunu slobodu da iznose svoje stavove na nekorektan način, vrijeđajući religijska, ili bilo koja druga, osjećanja svojih neistomišljenika.

Naravno, ni u takvoj postavci ne bih vidio neki poseban problem, kada ne bi bilo medija svih vrsta koji takvim dripcima daju širok medijski prostor za iznošenje njihovih uvredljivih ispada i frustracija.

Novi primjer ovakvog teksta je objavljen na mnogim informativnim site-ovima u regionu, a nosi naslov 'Otvoreno pismo dragom Bogu', koji potpisuje Emir Imamović Pirke. Donekle sam upoznat sa ranijim radovima ove osobe (pisca, kako se naziva u ovom tekstu), ali nemam namjeru komentarisati njegove dosadašnje ispade.

Pomenuti tekst u cjelini predstavlja javno iznošenje frustracije njegovog potpisnika pojmom 'religija' generalno, a kao povod za to iznošenje je uzeto nekoliko primjera iz najbrojnijih religijskih zajednica u BiH (Međugorje, hidžab, Kačavenda). Pirke je kroz nekoliko banalnih primjera pokušao ukazati na besmisao religije, na zloupotrebu ovog pojma u našoj zemlji, kao i na nedolično ponašanje pojedinih vjerskih službenika. Priča bi mogla biti i poučna, čak korisna, kada ne bi bila koncipirana u formi obraćanja potpisnika teksta direktno Bogu, i to konstantnim nipodaštavajućim tonom. Možda je drskost i nepoštivanje tuđeg intimnog stajališta savremeni način za dokazivanje kreativnosti?! Znam da je popularno provocirati druge, priželjkujući njihovu reakciju, pa kad ista stupi na scenu, onda pozvati u odbranu cjelokupno sarajevsko 'javno mnijenje' (za koje smatram da i ne postoji!), koje opet jedva dočeka da brani 'demokratiju', 'slobodu izražavanja', nabrajajući kojekakve floskule o Evropi i savremenim trendovima. Ja lično ne vidim ništa savremeno, niti kreativno, u otvorenom vrijeđanju religijskih ubjeđenja bilo koga, te pomenuti tekst smatram potpuno katastrofom, kako za njegovog potpisnika, tako i za sve one koji ga ponosno objavljuju.

Ako je namjera potpisnika teksta zaista bila ukazivanje na zloupotrebu religijskih pojmova u cilju ostvarivanja kojekakvih ovozemalskih koristi pojedinaca (postojanje ovakvih trendova ni u kom slučaju ne negiram), mislim da nije bilo nikakve potrebe isticati vlastitu netolerantnost prema religiji, u širem smislu riječi.

Zar je potrebno vrijeđati osjećanja katolika prema Djevici Mariji da bi se iskazali određeni stavovi vezani za ceremonije koje se redovno održavaju u Međugorju? Zar se ne može ukazati na nedostatke u ponašanju Vasilija Kačavende bez neprimjerenih P.S.-ova upućenih direktno Bogu? Zar je potrebno ismijavati iračku djecu da bi se istakli stavovi o hidžabu, pri čemu se potpisnik predmetnog teksta nije libio upustiti u temu koja mu je sigurno poprilično strana - šerijatsko pravo?

Naravno da je sve ovo moguće istaći na korektan, civilizovan način, ako je zaista cilj isticanje nedostataka u savremenim vjerskim zajednicama (čije postojanje, također, ne negiram). Ali, ako je cilj isticanje samog sebe, i vlastite 'hrabrosti', koju pokazujemo tako što nikoga i ništa ne poštujemo, onda za rezultat imamo ovakav tekst.

Nije teško shvatiti da mnogim ljudima različite stvari ili osobe predstavljaju svetinje, ali je očito teško natjerati sebe na poštivanje istih. Talibani su srušili hiljadugodišnje statue Bude u Afganistanu, u Danskoj su osvanule uvredljive karikature Muhammeda a.s., u Bosni su porušene mnoge džamije, mektebi, crkve, o ljudskim žrtvama da i ne govorim! Sjetimo se inkvizicije, holokausta, Srebrenice - proizvod su kolektivnog nepoštivanja, a onda i mržnje svega što nije 'moje'. Ne bih da poredim Pirketa sa Adolfom, ali mi se čini da nepoštivanje tuđih svetinja može proizvesti mnogo više nego li se na prvi pogled to čini.

Ako si pisac, budi inspirativan (čak i provokativan), ali ne i provokatorski nastrojen.

Bio sam u Međugorju - na čemu god da je zasnovana, međugorska priča danas odiše mirom, tolerancijom, ljepotom! Oni koji se tamo okupljaju nemaju loših mislu prema drugima, nego tamo dolaze da bi pokazali svoju čvrstu vjeru i da bi se obratili Bogu, smatrajući da su mu sa tog hercegovačkog tla bliži. Naravno da je to isplativo domaćem stanovništvu, ali pojam religijskog turizma upravo to i definiše, tako da nema ništa loše u tom okupljanju vjernika. Ako neko smatra da je sve to ubleha, neka se drži podalje od Međugorja, i neka podrži Vatikan u nepriznavanju istog za zvanično svetište!

Poznajem i mnoge žene i djevojke koje su odlučile da nose hidžab. Neke od njih uz podršku, a neke uz negodovanje svojih porodica. Šta ima loše u tome što djevojka odluči da skrije svoje tijelo od pogleda javnosti, u želji da ga očuva čistim i nevinim? Nema ništa loše ni u tome da roditelji odgajaju kćeri u tom pravcu! Ako si pobornik savremenih razgolićavanja žena i djevojaka, to je tvoja stvar, ali ja ne smatram da je u trendu djevojka koja gubi nevinost prije braka! Poštuj to! Ne smatram ni da neko mora na plaži obući bikini ako ne želi. Pa zar je teško shvatiti da postoje djevojke koje svoju čednost i nevinost drže kao kap vode na dlanu, što nije nimalo jednostavno u savremenom dobu, i svim iskušenjima koje ono nosi sa sobom?!

Ljepota Bosne leži i u njenoj kulturnoj i religijskoj šarolikosti, a ljepota čovjeka se ogleda u tome koliko je u stanju cijeniti druge ljude, voljeti komšije. Snaga je u toleranciji, a kukavičluk u vrijeđanju!